OSTACI NEČEG
Iza zatvorenog čela
naslućuje se um unatrag okrenut,
ka svetu univerzalnog davanja.
Glas praznine koja sve upija.
Nedostaje čovek čoveku.
U nerealnom prostoru,
na putu bespovratnog mimohoda,
korak za korakom,
u večitom kretanju,
tamo gde se sve u tišini sluša;
voda koja opeva noć
u moru koje gosti poslednje zvezde
i pesak koji klija iz talasa,
kao zaustavljeni svet koji promiče proziran
kroz vakum daha
i mi smo nevidljivi,
iako nam je zahtev poznat,
zaboravljajući da smo odgovor,
zamukli u prostoru nečujnog,
večnog,
nehumanog dijaloga sa samima sobom.
U nama ponor vremena u kome se žanju sećanja
predodređena zaboravu.
Svetsko čudo - kao zauzdani konji
univerzalnog uma
koji dopušta životu da uništi svoje ljude.
Dok reči uzaludno cure iz očiju
odlaze kroz pustoš misaonu, vlažnu.
Na čelu nepoznatom,
protičući kroz dolinu delta misli,
reči
sjajne kao so
kristališu
jednu nemu misteriju.
RESTI D'ALTRO OLTRE
Dalla chiusa fronte s’immagina
una mente cresciuta retrocedere
dal mondo che è universo nel dare
suono a quel vuoto che tutto sente,
ma manca l’uomo all’uomo, l’irreale
spazio non dato a vedere per essere
punto di non ritorno oltre cammino
passo nel passo d’eterno destinarsi.
Dove tutto si ascolta tacendo
-anche l’acqua cantare la notte-
nel mare ospitando le ultime stelle
e sabbia germogliare dall’onda
come fermo il mondo scorrendo
trasparente nel vuoto del respiro;
e siamo invisibile richiesta sapendo,
dimenticando d’essere anche un rivelare
silenzioso terreno dell’inascoltato
inumana domanda nel rivolgerci parole:
“dì noi ancora, precipizio del tempo
del mietere ricordi utili a dimenticare
il miracolo del mondo e le redini
dei cavalli d’una mente universale,
e lascia vita uccidere i suoi uomini
e parole scorrere invano dagli occhi”
che vanno nell’andare deserto
pensieri bagnati di fonte
straniera nello scorrere
a valle del delta pensiero
e parole splendenti di sale
cristallizzando un muto mistero.
Iza zatvorenog čela
naslućuje se um unatrag okrenut,
ka svetu univerzalnog davanja.
Glas praznine koja sve upija.
Nedostaje čovek čoveku.
U nerealnom prostoru,
na putu bespovratnog mimohoda,
korak za korakom,
u večitom kretanju,
tamo gde se sve u tišini sluša;
voda koja opeva noć
u moru koje gosti poslednje zvezde
i pesak koji klija iz talasa,
kao zaustavljeni svet koji promiče proziran
kroz vakum daha
i mi smo nevidljivi,
iako nam je zahtev poznat,
zaboravljajući da smo odgovor,
zamukli u prostoru nečujnog,
večnog,
nehumanog dijaloga sa samima sobom.
U nama ponor vremena u kome se žanju sećanja
predodređena zaboravu.
Svetsko čudo - kao zauzdani konji
univerzalnog uma
koji dopušta životu da uništi svoje ljude.
Dok reči uzaludno cure iz očiju
odlaze kroz pustoš misaonu, vlažnu.
Na čelu nepoznatom,
protičući kroz dolinu delta misli,
reči
sjajne kao so
kristališu
jednu nemu misteriju.
RESTI D'ALTRO OLTRE
Dalla chiusa fronte s’immagina
una mente cresciuta retrocedere
dal mondo che è universo nel dare
suono a quel vuoto che tutto sente,
ma manca l’uomo all’uomo, l’irreale
spazio non dato a vedere per essere
punto di non ritorno oltre cammino
passo nel passo d’eterno destinarsi.
Dove tutto si ascolta tacendo
-anche l’acqua cantare la notte-
nel mare ospitando le ultime stelle
e sabbia germogliare dall’onda
come fermo il mondo scorrendo
trasparente nel vuoto del respiro;
e siamo invisibile richiesta sapendo,
dimenticando d’essere anche un rivelare
silenzioso terreno dell’inascoltato
inumana domanda nel rivolgerci parole:
“dì noi ancora, precipizio del tempo
del mietere ricordi utili a dimenticare
il miracolo del mondo e le redini
dei cavalli d’una mente universale,
e lascia vita uccidere i suoi uomini
e parole scorrere invano dagli occhi”
che vanno nell’andare deserto
pensieri bagnati di fonte
straniera nello scorrere
a valle del delta pensiero
e parole splendenti di sale
cristallizzando un muto mistero.
Nessun commento:
Posta un commento